Kako sela izgledaju u svijetu gdje većina ljudi živi u gradovima? Da li komšijske zajednice mogu da postoje u megalopolisima budućnosti? Inženjeri „Interlejsa“, neobičnog stambenog kompleksa koji je proglašen Zgradom godine, misle da je to moguće.
„Interlejs“ (Interlace – Isprepletan) je stambeni kompleks u Singapuru koji je dizajnirao Ole Širen, njemački arhitekta koji je proveo godine u dizajnerskom birou OMA, koji je osmislio pekinško sjedište Si-Si-Ti-Vija.
Na Svjetskom arhitektonskom festivalu proglašen je za Zgradu godine. Inženjeri su pohvalili pokušaj njemačkog kolege da napravi visoku, zgusnutu zgradu u kojoj zdrave zajednice mogu da se razvijaju.
Ideja za takav dizajn zapravo je veoma pažljivo osmišljena i zahtijeva malo pozadinske priče. U 20. vijeku mnogi gradovi su pokušali da prebrode problem prenaseljavanja i manjka stambenog prostora podižući visoke blokove na širokim otvorenim prostorima.
Problem sa tom idejom je prost – u takvim visokim zgradama zapravo ne postoji javna površina. Prostor je potrošen na pojedinačne stanove, hodnike, liftove, a jedine zelene površine su u njihovom podnožju i često nisu bezbjedni, loše održavani i nisu prijatni za duže zadržavanje.
Takvi stambeni blokovi ne omogućavaju zajednicama da se zdravo razvijaju. Njihovi stanari nemaju osjećaj pripadnosti, blokovi izgledaju isto i monotono, a u njima su odstranjeni prostori gdje su se međuljudski odnosi razvijali, poput staza, dvorišta i parkova. Ipak, veliki blokovi potrebni su kako bi se obezbjedilo dovoljno stambenog prostora za rastuće stanovništvo gradova.
Inženjer Širen objašnjava dijagramom kako je riješio tu dilemu i prebrodio problem današnjih nehumanih i monotonih stambenih blokova.
U njegovim rukama veliki tornjevi su postali kao lego kocke koje je položio vodoravno i poredao jedne na druge pod drugačijim uglovima i stvorio jedinstvenu šemu 31 bloka različitih visina između kojih je smješteno osam prostranih dvorišta.
Svako dvorište je drugačije. Neka imaju javne vrtove, druga bazene i jezerca, a u njihovim podnožjima mogu da se pronađu prostorije za čitanje, pozorišta i staze za šetanje ljubimaca.
„Vertikalna izolacija je pretvorena u horizontalnu povezanost, čime je omogućen razvoj zdrave zajednice u današnjem društvu“, objašnjava se u originalnoj zamisli projekta.
Staze koje vode do određenog ulaska ne prate prosto najkraću rutu od ulice već krivudaju i stanari na putu do kuće prolaze pored bašta za sjedenje, prostora za roštiljanje ili dijelova za vježbanje, gdje mogu da sretnu komšije i popričaju sa njima.
