Koliko puta ste doživjeli u neposrednoj komunikaciji da vas ljudi uzimaju “zdravo za gotovo”? Bilo da se radi o najobičnijem razgovoru sa prijateljima ili poznanicima, svakodnevnim poslovnim kontaktima ili porodičnim vezama. Da li ste kada vas neko upita: “Kako si/ste?” primijetili na toj osobi kurtoazni izraz lica, koje nijednim gestom ne odaje da je to pitanje postavila iz stvarnog interesovanja i da vaš odgovor uopšte ne sluša. Čak se i ne trudi da to sakrije!?
Što se tiče takvih ljudi, pretpostavljam da ih vi, dragi čitaoci, kao i ja, u svojoj memoriji stavljate na nebitna mjesta ili ih momentalno izbacujete sa liste omiljenih rođaka, prijatelja, poznanika ili partnera u bilo kom smislu. Ali, kada se ovakva situacija dešava u poslovnim kontaktima od kojih zavisi kvalitet posla koji obavljate, onda je to krupan problem. Problem koji može izazvati nesagledive posljedice za sve strane koje zavise od pravovremene, tačne, istinite i objektivne informacije.
Do današnjeg dana mi, takođe, nikako nije jasno da se radnim danom u redovnom radnom vremenu na uporne telefonske pozive upućene javnim službama, bilo gradskim ili republičkim, niko ne javlja sa druge strane. Poznajući naše navike, trudim se da ti pozivi ne budu upućeni prerano (nevoljni dolazak na posao, malo kašnjenja i jutarnja kafica, koja se uvijek oduži), već tempiram tamo oko podne, kada bi radna energija trebalo da bude na vrhuncu. I ćorak.
Nedavno sam tako doživjela kada sam nazvala jednu banjalučku osnovnu školu da ih kulturno upitam zašto im ne funkcioniše elektronski dnevnik, iako je prva uvela ovu uslugu uz osebujno hvaljenje modernizacijom, a već je prošlo mjesec i po dana od početka školske godine.
Kada mi se nakon upornog pozivanja na oficijelni broj ustanove smilovao neko javiti (ženska osoba koja se nije htjela predstaviti iako ja jesam!), dobila sam drčan odgovor da samo što je škola počela i šta ja tu hoću da odmah sve funkcioniše!? I tako mi slatko spustila slušalicu, da sam bezobrazno zaključila da sigurno od nje misli da je u pitanju cjepanica, a ne javno dobro građana, koji odvajaju porez i za taj telefon i za platu dotične persone.
Ako nam tako komuniciraju i sa djecom, jadni mi i bijedni! S obzirom na to da sam vječiti optimista koji ispravlja krive drine, iz dna duše se nadam da će neko od odgovornih shvatiti da takva osoba ne treba da bude u blizini učenika. I da će baš taj “odgovorni” napraviti veliki iskorak u tome da prosvjetni kadar ponovo stekne povjerenje roditelja koji su im povjerili svoju djecu da ih uče lijepom ponašanju, kulturi, poštenju i da ih kvalitetno obrazuju i uz podršku svih nas naprave od njih prave ljudine.
