Želim da poslije oktobarskih izbora svi imamo posla preko glave, da nam poslije škole mladi ne idu u svijet tražiti kruha, da se svi nezaposleni zaposle, da nam školski i zdravstveni sistem funkcioniše kao na Kubi i da u zemlji nema mita i korupcije. Da nas mimoiđu sve prirodne i ostale nesreće i da ne mrzimo jedni druge.
Želim da nas prošlost ne razdvaja, već da je pamtimo i na zajedničkim iskustvima i greškama učimo kako napredovati i bolje živjeti.
U spisak želja, kao slobodan i građanin s pravom glasa, ubacila sam i lokalni nivo. Želim da se u svakom gradu u ovoj zemlji što više gradi. Da napravimo puno fabrika i da imamo siguran i zdrav poslovni ambijent. Želim da nam mreža puteva budu bar kao u Hrvatskoj i da nam lokalni turizam cvjeta, a da su nam gradovi i sela toliko čisti i puni vrijednih ljudi da poštovani kolega novinar Goran Milić poželi da napravi još dva nastavka “Alhemije Balkana” iz želje da nam se divi na njemu svojstven način.
I tako sam ja poslije godišnjeg odmora, povratka svakodnevnim obavezama i nakon stresnog početka školske godine (roditelji školaraca znaju o čemu pričam) odlučila biti u toku i posvetiti pažnju predstojećim izborima i programima stranaka koji bi ispunili moje snove. Na državnom i lokalnom nivou.
Bacajući pogled na gore napisani spisak, uhvatila sam sebe da mi liči na sastave koje sam pisala u nižim razredima osnovne škole. I još se sjetim svoje učiteljice koja nam je zadajući teme uvijek govorila: “Pustite mašti na volju!”
Vidim i sama da sam pretjerala i da se moram spustiti u realitete vremena i prostora.
I znate šta se desilo? Blago rečeno, nisam znala šta da umanjim, kada svega puno nedostaje. A najviše rada i stručnosti da se to i sprovede. I mudrosti, znanja i dugoročnog planiranja.
Prekrižila sam ja puno toga navedenog, ali jedno nikako nisam mogla – a to je školstvo. Dragi moji, za one za koje ću glasati, jer smatram da svaki građanin ove zemlje ima pravo i obavezu da iskaže svoju volju na ovaj način, nemojte dati da nam se mlade generacije guše u neznanju i raskolima, nekvalitetnim udžbenicima i neadekvatnim kadrom koji ih uči, a honorariše na sve strane da bi popravio kućni budžet, pa poslije za slabe rezultate generacija i generacije djece krive roditelje da nisu dovoljno radili sa djecom. I tako u krug. Za šta nam onda služi škola koju svaki roditelj podebelo plaća?
Ne želim više da čujem kako mi se dijete žali da neko od tog kadra govori “ondak” ili miješa ekavicu i ijekavicu. Za ovaj ustupak, dragi moji političari, nisam spremna. A, vjerujem niti iko od vas, dragi čitaoci. Glasaću za one koji u ovoj oblasti naprave red, rad i disciplinu.
A, vama, dragi čitaoci, moram reći da sam za uvod redizajniranog oktobarskog izdanja DOM INFA, jednostavno morala izabrati ovu top-temu, jer se ovih dana ni o čemu drugom ne priča, niti se šta drugo radi. Želim vam da uživate u zanimljivim tekstovima i reportažama vašeg porodičnog časopisa, koji će bar na trenutak udahnuti bogatstvo i šarolikost prelijepog oktobra 2014. godine.
