Projekat pomiruje početnu ideju jednospratnice sa željom porodice da izgradi malu kuću sa zasenjenom terasom, uz dobijanje najveće moguće zelene površine. Usvojena strategija je bila da se dizajnira plan u obliku trake koja se razvija kroz parcelu, što je trebalo da rezultira stvaranjem praznina koje će definisati dvorište pogodno kako za život, tako i za odmor. Na ovaj način, kuća bi automatski dobila kontakt i sa okolnim baštama i sa susjednim zelenim površinama.
Mudrim planiranjem, taj cil je i postignut, pa se slobodno može reći da je ova pravougaona kuća uspjela da donese prirodu u unutrašnjost. Tačnije, dizajn kuće je taj koji obuhvata već postojeći pejzaž. U blizini parcele je bujna zelena površina koja nije pogodna za izgradnju i koja će sigurno postati gusto pošumljena šuma. To će, u godinama koje dolaze, pružiti lijep zajednički zeleni prostor za sve koji se nalaze u blizini.
Centralni trem i razdvaja i integriše društveni i intimni sektor kuće. Prelazak iz jedne oblasti u drugu zahtjeva prolazak kroz trem, koji takođe služi za integraciju dve terase. Dizajn prostora i njihovih odnosa podstiče neobične puteve kroz kuću, kao što su od dnevne sobe do trema (prolazeći kroz terasu), ili od trpezarije do TV sobe (prolazeći kroz trem). Na ovaj način svakodnevni život doživljava neprekidnu vezu između iznutra i spolja, omogućavajući kontakt sa prirodom i nebom.
Unutrašnjost doma je gotovo netaknuta – minimalistička u svojoj prirodi, i ostavljena “na milost i nemilost” velikim staklenim površinama koje svakodnevno ispunjavaju dom maksimalnom količinom prirodnog svjetla. Drvo, bijeli zidovi, i skoro pa nimalo namještaja – sve ovo dodatno naglašava enterijer povezan sa prirodom koji, u nekim trenucima, izgleda kao nekakvo veliko i nedokučivo prostranstvo čistih i jasnih linija.
