U dvadeset prvom vijeku, poslije moderne i savremene gradnje, javlja se problem uklapanja novih objekata u stari duh grada. Veliki broj arhitekata ima savremeni pristup kod restauracije starih objekata i fasada, koristeći savremene materijale. Kontrastni koncept jasnog naglašavanja razlike između starog i novog oživljava objekat, ali u tim slučajevima postoji problematika uklapanja s okolnom, susjednom strukturom, odnosno sa postojećim objektima.
U urbanim dijelovima
Spoj kreativnog dizajna i kontekstualnog pristupa projektovanju postaje osnovni okvir djelovanja arhitekture u savremenom dobu. Jedna je stvar projektovati izvanrednu modernu kuću, a sasvim je druga stvar napraviti da se savremeni modernistički dizajn uklapa s manje modernim susjednim objektima. Jedan takav primjer je stambeni objekat u Kini, savremenog dizajna sa bazom tradicionalne porodične kuće. Ova kuća je odličan primjer građevine izgrađene sa sopstvenim jakim osjećajem ličnog identiteta i modernog funkcionalizma, koji se takođe uklapa s okolinom na kontekstualni način.
Gledano iz bilo kojeg ugla, ova kuća ima modernističku estetiku. Od apstraktnih proreza asimetričnih fasada pa do tradicionalnog oblikovanja, savršeno se uklapa u okruženje, i ukoliko je posmatrate izdaleka, ili sa širim sočivima, ona blijedi u svom okruženju i u potpunosti se stapa sa sličnim samostojećim objektima iz drugog doba. Unutar granica kompleksa koji okružuju strukturu, dvorište je takođe izuzetno moderno uređeno s repetitivnim drvetom postavljenim u dva tona, što je direktan kontrast vertikalnim zidovima same kuće.
Unutar ove modernističke kuće, bijela boja, drvo i beton su dominantni elementi dizajna enterijera, spajajući jednostavnu toplinu i mali obim s modernim obradama površina.
U ruralnim krajevima
Interesantno je zapaziti kontrast savremene arhitekture i ruralne sredine. Kompaktna kraška kuća nudi savremeni život u ruralnoj Sloveniji, koju je projektovao Arhitektonski biro “Dekleva Gregorič arhitekti” i nedavno je završio u vjetrovitom dijelu kraške visoravni. Poznata po svom prekrasnom krečnjačkom pejzažu, kraška visoravan u Sloveniji je obično istačkana tradicionalnom arhitekturom malih, kompaktnih kuća koje skoro pa nemaju prozore.
Nasuprot njima, monolitni dizajn kompaktne kraške kuće se istovremeno poziva na ovu tradicionalnu arhitekturu uz uvođenje savremene interpretacije s čistim linijama i minimalnom paletom materijala. Dvospratna kuća od 92 metra kvadratna površine izgrađena je za mladu porodicu i posjeduje arhetipičnu formu sa dvovodnim betonskim krovom, a obložena je svijetlim krečnjakom.
Monolitna forma je isprekidana krovnim svjetlarnicima i tri velika kvadratna prozora, koji uokviruju poglede ka crkvi na brdu ka zapadu, šume ka jugu i ulazne platforme na istoku. Kako bi napravili kontrast sa fasadom hladnog tona, arhitekta je ubacio volumen u centru kuće koji je u potpunosti obložen drvetom.
Prizemljem kuće dominira netretirani drveni volumen, koji odvaja tri zajednička prostora koji uključuju kuhinju, dnevni boravak i zajedničko kupatilo. Drvene stepenice vode do drugog sprata, gdje su smješteni spavaća soba, soba za igranje i dječja soba.
Ovaj koncept kuće unutra omogućava da se svaka spavaća soba ponaša kao jedina drvena kuća sa kosim krovom, gdje se čovjek osjeća kao da spava u svojoj sopstvenoj kući, a ne u sobi. Most spaja obje kuće i ima ulogu prostorije za igranje.
Ulični front
Invertna kuća na uskoj parceli u Japanu predstavlja savremeni način uklapanja objekta u postojeći ulični front. Ovo je jedan od najtežih načina uklapanja i poistovjećivanja savremenog sa starim – kontekstualnim građenjem. Japanski arhitekta Ido Kenđi projektovao je ovu usku kuću za četvoročlanu porodicu u Osaki, Japan. Kuća se nalazi na parceli od samo 43 metra kvadratna površine u naselju Tamacu, kojom dominiraju niske zgrade, male fabrike i kancelarije.
Kuća je okupana prirodnim svjetlom i, uprkos uskom planu, pruža obilje različitih prostornih iskustava, zajedno s izrazito japanskim osjećajem za jednostavnost.
Bivša drvena kuća je bila isuviše mračna i nije bila pogodna za porodicu. Glavni uslov klijenta za novu kuću bila je prostornost i osvijetljenost dnevne sobe, koja ne bi trebalo da ima stubove niti podeone zidove.
Kako bi to ostvario na vrlo uskoj i maloj parceli, arhitekta je invertovao funkcije u kući i postavio glavnu spavaću sobu u prizemlju, dnevnu sobu na prvom spratu, a dječju sobu na drugom spratu.
Zbog konstruktivnog ograničenja koje je spriječilo uvođenje velikih otvora na uličnoj fasadi, Ido Kenđi odlučio je da rotira volumen drugog sprata za 14 stepeni. Ovo je stvorilo prazninu između zidova u prvobitnom položaju i onih rotiranih i omogućilo postavljanje svjetlarnika koji uvodi prirodnu svjetlost u dnevnu sobu na prvom spratu. Jedan od dva zida na drugom spratu je rotiran i kako bi se izbjeglo preklapanje sa stepeništem, nagnut je, što je dodatno povećalo prostor.
Danas tradicionalna arhitektura postaje oslonac savremene arhitekture. Ona postavlja okvire u kojima se razvija savremeni dizajn. Njihov kontrast i spoj su osnova dizajna, a ne jedan sam novi objekat, jer je arhitektura dio urbanizma i nije sama sebi svrha. Zato kada kažemo savremeni dizajn u arhitekturi, podrazumijevamo i koncept i urbanizam u kojem se ona nalazi. Bogatstvo nije slijepo gledati u jednom pravcu i proizvesti nešto do tada neviđeno, nego uklopiti novi objekat u red postojećih, kao popuniti slagalicu na što bolji i jedinstven način.
