Kuća Fallingwater (Vodopad) kultnog arhitekte Franka Lloyda Wrighta za mnoge važi i danas kao najljepša kuća na svijetu a ovo je njena uzbudljiva istorija.
Otkad je otvorena kao muzej 1964., posjetilo je više od pet miliona ljudi. U velikom izboru najomiljenijih djela američke arhitekture zauzela je 29. mjesto, ispred kultnih zdanja poput Wrigley Field stadiona Chicago Cubsa ili Willis Towera u istom gradu.
Već 1966. je proglašena nacionalnim istorijskim spomenikom, a Američki institut arhitekata je 1991. proglasio “najboljim radom američke arhitekture svih vremena”.
Kad je bogati preduzetnik iz Pittsburgha Edgar J. Kaufmann sredinom tridesetih godina prošlog vijeka nazvao arhitekta Franka Lloyda Wrighta da mu projektuje i sagradi kuću nije mogao ni sanjati da će za manje od trideset godina biti pretvorena u muzej.
Wright je u to vrijeme bio slavan arhitekt, ali je pomalo padao u drugi plan pred evropskim arhitektima kao što su bili Mies van der Rohe ili Le Corbusier, a na ruku mu nije išla ni činjenica da je Velika depresija osiromašila dobar dio potencijalne klijentele koja je od njega nekada naručivala svoje kuće.
Ali, to nije zaustavilo Wrightovu maštu koji je jednom prilikom na sudu kao svoje zaposlenje naveo “najbolji arhitekta na svijetu” i potom na prigovor svoje žene objasnio “nisam imao izbora, bio sam pod zakletvom”.
Novinar BBC-a Jonathan Glancey u svojem je tekstu podsjetio kako je nastala kuća koju se danas smatra možda i najljepšom na svijetu, a prenosimo najzanimljivije dijelove teksta. Originalni članak možete pročitati na ovom linku.
Kako nas podsjeća Glancey, Fallingwater je u skladu s prirodom koliko god je to arhitektonski moguće. Sagrađena iznad vodopada, “usidrena” na stijenu koja se diže kroz dnevnu sobu kuće, kuća je praktično neodvojiva od okoline u Apalačima (konkretno, u jugozapadnoj Pennsylvaniji) u kojoj se nalazi.
Kauffman je kuću naručio 1934. godine, sa željom da ima pogled na vodopad u Bear Runu u okrugu Fayette. Ali, Wright ga je nagovarao da kuću napravi odmah iznad vodopada, riječima “želim da živiš sa vodopadom, a ne da ga samo gledaš”.
Nakon nekoliko mjeseci razmišljanja Wright, kojem vremenski rokovi i budžet često nisu predstavljali prepreke za ideje, je u kratkom vremenu tokom 1935. napravio set crteža na kojima je bila kuća na tri nivoa, slobodno obješena preko vodopada.
Materijali koji bi se koristili u gradnji bili su ojačani beton, čelik, staklo i kamen s lica mjesta. Već na samim crtežima kuća je izgledala kao da je nikla sama od sebe između drveća, vodopada i stijena.
Prilično odvažna upotreba nosača Wrighta je brzo dovela u sukob s klijentom koji ih je dodatno ojačao zbog čega je arhitekta prijetio da će napustiti projekat. Kaufmann je imao razloga za bojati se, budući da je prednji dio kuće, obješen preko vodopada, počeo malo visiti čim se maknuo okvir s betonskog dijela.
Srušila se ipak nije.
Osim vanjskog izgleda koji je toliko pamtljiv, Wright je dizajnirao i svaki detalj u samoj kući u kojoj je mnoštvo namještaja ugradio u zidove. Tako je osigurao da njegovo djelo neće biti tek tako promijenjeno zbog naknadnih želja i hirova vlasnika, a enterijer je više-manje ostao onakav kakvim ga je arhitekta zamislio.
Kad je kuća dovršena 1938. magazin Time je smjestio na svoju naslovnu stranu s arhitektom i proglasio je “Wrightovim najljepšim radom”. Naravno, gradnja je žestoko prekoračila originalni budžet od 35.000 dolara i Kaufmanna je na kraju koštala oko 155.000 tadašnjih dolara, što bi danas bilo oko 2.7 miliona dolara.
Samo Wright je za svoj posao dobio oko 8.000 dolara.
Na početku ovog vijeka kuća je hitno restaurirana (neki su vjerovali da je postajala mogućnost da se sruši) po cijeni od 11,5 miliona dolara. Iako je sama kuća očito imala značajnih grešaka, njena ljepota, ali i njena vrijednost je danas neprocjenjiva.
Međutim, vlasnicima nije donijela previše sreće – 1952. u njoj je samoubistvo počinila Kaufmannova žena Liliane, dok je on sam preminuo tri godine kasnije.
Kuću je naslijedio njihov sin Edgar Jr., inače pripravnik kod Wrighta tokom 30-ih godina, i u njoj je živio sa svojim partnerom, španjolskim arhitektom i dizajnerom Paulom Mayénom.
On je 1963. godine donirao kuću i 1750 hektara pratećeg posjeda neprofitnoj organizaciji Western Pennsylvania Conservancy koja je sljedeće godine otvorila kao muzej.
