Edward Gallagher i njegova supruga Julie u Banjaluci žive od 2014. godine, a ovdje su došli zbog njegovog posla kao direktora Kancelarije američke ambasade u Banjaluci. Dvije godine bile su sasvim dovoljne da zavole grad na Vrbasu, čime je njihov entuzijazam da urade sve što je u njihovoj moći da zbliže ove dvije kulture postao još veći.
Kao i sve diplomate, Gallagherovi u Banjaluci žive u iznajmljenoj kući, čija su vrata otvorili za časopis DOM INFO.
Svijet u domu
Trenutni dom Gallagherovih, iz kojeg se pruža divan pogled na Banjaluku, je prava mala riznica u koju su donosili dragulje svih kultura u kojima su živjeli. Naime, gospodin Edward je 30 godina radio kao vojni pilot, u čijoj je biografiji upisano 5.000 sati leta. Još dok je radio kao pilot, porodica je živjela desetak godina u Njemačkoj, zatim Češkoj, a on je letio svuda po svijetu. Kada je počeo raditi kao diplomata, Gallagherovi su jedno vrijeme živjeli u Parizu, a potom u Kamerunu, u gradu Douali, gdje takođe postoji Kancelarija američke ambasade.
Zato je njihov dom sada istinski eklektični miks na kojem bi im pozavidjela većina kosmopolita. Iz svog američkog doma donijeli su namještaj tipičan za njihove domove, poput kredenaca od pekan oraha, američke vrste oraha od kojeg se pravi namještaj bogate teksture.
Na njima su ukrasne figurice iz Njemačke, babuške koje su dobijali od prijatelja Rusa, te posude od raskošnog češkog kristala. U svakom dijelu doma poneki je detalj koji ih podsjeća na boravak u Africi, poput slika na zidovima, drvenih statua, figura životinja ili živopisnog šešira od perja boje ciklame koji nose poglavice tokom ceremonija.
U uređenje doma utkali su i svoje porijeklo, tako da na zidu možemo vidjeti grb Gallagherovih porijeklom Iraca, dok je gospođa Julie sobu u kojoj boravi njena kćerka prilikom posjete opremila namještajem njene bake porijeklom Čehinje. U ovaj miks gospođa Julie je spretno uklopila i detalje kupljene u Sarajevu na Baščaršiji, te persijske i turske tepihe. Kroz šalu kažu da kao pravi Amerikanci u domu imaju i jedan komad namještaja iz IKEA.
Prvi utisci
Gospođa i gospodin Gallagher kažu da ih je Banjaluka osvojila na prvi susret.
“Kada smo došli prvi put ovdje, vozili smo se od Banjaluke do Jajca kroz kanjon Vrbasa, svratili smo i u Krupu na Vrbasu i oduševili se prirodom. Odmah smo pomislili da će nam ovdje biti dobro. Zapravo, trebalo je da ostanemo dvije godine, ali smo od Washingtona tražili produženje i odobrili su nam još dvije godine, tako da u Banjaluci ostajemo do 2018”, kaže gospođa Julie.
Jasno im je bilo da su ovdje uspjeli stvoriti dom, ali potvrdu su dobili tek kada su shvatili koliko je njihovoj kćerki i sinu ugodno u Banjaluci, koju rado posjećuju.
Objašnjavaju da su proputovali gotovo čitavu Republiku Srpsku i u svakom mjestu su imali priliku iskusiti dio naše kulture.
“Obožavamo Trebinje i svim našim prijateljima koji dolaze u Dubrovnik govorimo da posjete i ovaj grad. Mi smo živjeli svuda po Evropi i, vjerujte, takav centar grada se ne viđa često. Rado boravimo i u Bijeljini u etno selu ‘Stanišić’, gdje takođe uživamo”, govori gospodin Edward.
Još jedna stvar koju ovdje vole je domaća hrana, zbog koje su donijeli traku za trčanje.
“Moram reći, od svih ćevapa koje sam probao, banjalučki su mi najbolji. Ljudi ovdje nisu toga svjesni, ali paprike i paradajz nigdje na svijetu nisu tako dobri. Naravno, ne možemo se zasititi kajmaka i ajvara, a po povratku iz Sarajeva u Banjaluku volimo svratiti u restorane usput, gdje jedemo sjajnu pastrmku”, kaže Edward.
Gospođa Julie se nadovezuje i govori kako je jedan od prvih utisaka zapravo u vezi s hranom.
“Kada smo prvi put došli, u hotelu su nam preporučili da odemo u ‘Kazamat’ i ta kombinacija ambijenta na tvrđavi, pogleda na Vrbas i hrane kreirali su divan prvi utisak”, kaže gospođa Gallagher.
Upoznavanje američke i bh. kulture
Gallagherovi upravo večere koriste kako bi povezali američku kulturu i običaje s našima, pa tako priređuju večere za Dan zahvalnosti, a imali su prilike da budu gosti i na jedinstvenom srpskom prazniku – slavi.
Pored toga, uključeni su u dosta kulturnih dešavanja.
“Sa Muzejom savremene umjetnosti imamo sjajnu saradnju, i kad god možemo, idemo na izložbe. Uskoro ćemo iz Beograda dovesti izložbu ‘Moon rock’ i u okviru nje ćemo dovesti neke ljude u Banjaluku. Raduje nas što je prošlogodišnja posjeta indijanske plesne grupe ‘Yellow Bird’ izazvala veliku pažnju i oduševljenje Banjalučana. Takođe, dijelom smo sponzorisali festival ‘Kratkofil’, koji se održavao na Kastelu, koji je bio divna pozornica na otvorenom. A nedavno smo proslavili 10. godinu postojanja Američkog kutka u Banjaluci”, priča gospodin Gallagher.
Njegova supruga se nadovezuje pričom o tri srednjoškolca koji su iz Amerike došli na godinu dana u Banjaluku i koji su uključeni u razne aktivnosti u Gimnaziji.
“Naši učenici su takođe organizovali Dan zahvalnosti za svoje prijatelje iz Banjaluke i rade na još nekim projektima. Divno je kako ih je zajednica ovdje prihvatila, što nas čini još većim entuzijastama u vezi s Banjalukom”, objašnjava gospođa Julie.
Preduhitrivši moje pitanje o kontradiktornosti koju čini toliko dobrih stvari na jednom mjestu i ne baš tako dobar život lokalnih ljudi, gospodin Gallagher kaže da razumije one koji imaju negativne stavove o životu u BiH i koji žele otići.
“Kada s entuzijazmom pričam o RS, ljudi mi kažu: ‘Ok, ali ti ne živiš ovdje dugo’. Moram im dati do znanja da su srećni što žive u sredini s ovakvim potencijalom. Nadam se da će se vremenom EU integracije nastaviti i da ćemo i mi iz Kancelarije američke ambasade dovesti neke investitore, na čemu radimo moji saradnici i ja, ali prije toga se moraju srediti neke stvari poput korupcije. Razumijem i ljude koji žele otići, uvijek je normalno da vas privlače svjetla velikih gradova. Dobro je otići vani, u zemlje poput SAD, učiti, steći iskustvo, ali ne treba zaboraviti dom – jer ovaj dom ima veliki potencijal. Ako ste mlada osoba koja želi stvarati porodicu, ova sredina je idealna za to”, slažu se Gallagherovi.
Par Gallagher, koji mjesto svog doma često mijenja, uvijek u njega doneseći dio kulture u kojoj su živjeli, kaže da su ipak najveća vrijednost koju će sa sobom ponijeti kada budu otišli iz Banjaluke prijateljstva i uspomene koje su ovdje stekli.
“Džezva i fildžani će nas uvijek podsjećati na zanatsku radnju na Baščaršiji u kojoj su ih iskovali za nas, rakija će nas podsjećati na te kultne trenutke okupljanja muškaraca oko kazana, a možda najveći vizuelni podsjetnik na BiH će mi ostati plastovi sijena, koje želim imati na nekoj slici”, govori gospođa Julie dok nam objašnjava da je to vjerovatno evocirano njenim odrastanjem na farmi u Visconsinu.
