Neki ljudi su jednostavno rođeni da uspiju, ali da bi taj uspjeh bio potpun oni su ipak morali da budu uporniji, vrijedniji, marljiviji, morali su da rade više, da ne odustaju, da budu neumorni, istrajni, ali i da vole to što rade ili to čime se u životu bave.
Neki od tih ljudi dio života posvete tome i pređu na drugi posao i bave drugim zanimanjem, neki ljudi odu u penziju nakon nekog svog ostvarenog uspjeha, ali ima i onih koji su i dalje neumorni, kojim godine ništa ne mogu, koji i u sedmoj deceniji imaju energije i želje da doprinesu društvenoj zajednici, privredi, sportu, kulturi, da i dalje budu primjer humanosti, koji su uvijek tu za svoje sugrađane, ali i koji uprkos svim obavezama, kako životnim, tako i poslovnim, te obavezama u sportskim klubovima i savezima, obavezama u politici, uspiju da u jednom mjesecu obiđu dvije svjestke velesile, po mnogim parametrima dvije najmoćnije zemlje svijeta – SAD i Rusiju.
Uspio je to, pogađate, Marinko Umičević, ugledni banjalučki privrednik koji je 20 godina na čelu uspješne Tvornice obuće „Bema“ iz Banjaluke, ali i čovjek koji više od pet decenija radi u privredi, u obućarskoj industriji, i koji samim tim ima ogromno kako životno tako i radno iskustvo. Dakle, ovaj uspješni i humani čovjek je u nekada poznatom „mjesecu mladosti“, maju, napravio krug od zapada do istoka i uvjerio se kakav je ustvari život ljudi tamo, posebno u današnje vrijeme, kakvi su odnosi među ljudima, da li uopšte znaju za probleme srpskog naroda, šta radi naša dijaspora, gdje je ljepše živjeti…na ova i još mnogo pitanja odgovore nam je u razgovoru za Banjaluka.net dao Marinko Umičević, jedan od meni najiskrenijih sagovornika, koji kaže sve onako kako je, izvorno, bez dlake na jeziku, bilo kome, pa svidjelo se to nekome ili ne, ali on je jednostavno takav, originalan.
Ovoga puta, Marinko nam prenosi impresije o svemu onome što je za 20-ak dana vidio za vrijeme svog boravka u Americi, te šta je to na njega ostavilo utisak prilikom sedmodnevnog boravka u Rusiji istog mjeseca.
„Spletom okolnosti se, nekako, pogodilo da mjesec maj, koji mi iz Titovog doba zovemo mjesec mladosti, bude mjesec u kojem ću uspjeti da obiđem Ameriku, gdje sam bio 15 dana, a onda i da odem u majku Rusiju, na sedam dana. U Ameriku sam prvo otišao u Čikago, kod moje rodbine, mog bratića, gdje sam stvarno dočekan kao princ. Imao sam priliku da obiđem cijeli grad, i jako prijatno sam iznenađen Čikagom, prelijep je grad“, priča svoje impresije Marinko, koji po svojim gestikulacijama i izrazima lica dok razgovaramo ipak pokazuje da mu se sveukupna situacija koju je imao priliku da vidi „preko bare“ ne sviđa.
Razočaran dijasporom u SAD
Istakao je da je u Čikagu imao priliku i da prilikom posjete jednom od muzeja, vidi način pravljenja cipela i alat koji je korišten za izradu cipela u dalekoj prošlosti. Pored toga, Marinko priča da je tamo vidio i repliku manastira Gračanica, obišao grob oca Nikolaja, ali i da je prilikom obilaska manastira razgovarao i sa našim sveštenicima o aktuelnim temama, posebno o jednoj.
„Pitao sam koliko ima ljudi u Čikagu, kažu ima 300.000. Nisam mogao da ne pitam mogu li skupiti bar 30 ljudi da izraze bar na taj način neki protest protiv Rezolucije o Srebrenici o kojoj je bilo riječi na Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija u Njujorku, a oni su me samo blijedo i začuđeno pogledali. Pitao sam čemu takva nezainteresovanost i letargija među našom dijasporom u Americi, koja je očigledno zaboravila odakle je, samo broje dolare. Mogli ste da bar pošaljete 100.000 mejlova na mejl adrese te institucije i da u tim mejlovima kažete da to što se priča i to što su usvajali u rezoluciji, nije tačno, da nije tako bilo, nego samo ćutite, a ćutanje je znak odobravanja, sve sam im tako rekao“, dodao je Umičević.
Takav njegov nastup i stav, naglasio je, nekima od naših ljudi sa kojima je razgovarao se očigledno nije svidio, pa se nekima od njih vjerovatno i zamjerio zbog toga. Međutim, Marinko ističe da jednostavno nje mogao da prećuti i da je morao da im kaže tu istinu i da prenese osjećanja srpskog naroda iz Rerpublike Srpske, te je dodao da ako patrijarh Porfirije može toliko da se trudi da okupi narod oko crkve, trebali bi da se okupe i naši u dijaspori u Americi, ali su se oni, kako je rekao Marinko „oteli i nemaju interesa niti volje da se oglase po pitanju Rezolucije o Srebrenici, o kojoj je razmatrano u Njujorku“.
Međutim, ako neće srpska dijaspora u SAD, ima ko hoće, pa je Marinko sam otišao i pokucao na vrata zgrade UN u Njujorku, kako bi na bilo koji način iskazao svoj protest.
„Bio sam u toj zgradi „razjedinjenih nacija“. To je jedan ogroman birokratski aparat, vidio sam da smo mi ništa u poređenju sa njima kakva je tamo birokratija i bahatost. Tamo su šerifi i komandanti oni koji imaju para, i koji kažu ako nećeš raditi kako ti ja kažem, onda za tebe nema podrške. Tako da me ništa više ne može iznenaditi od „razjedinjenih nacija“.“, istakao je u svom stilu Umičević. Prema njegovim riječima, tamo u Americi nema radničkih prava kao što ima kod nas, jer tamo nema ni 1. maja, ni godišnjeg odmora, ni penzionog ni socijalnog, nema radnog vremena. Dodao je da bi, imajući to u vidu, naši predstavnici sindikata imali pune ruke posla u Americi, jer tamo vlada pravi kapitalizam, dobro živi onaj koji ima visoku školu ili fakultet, a ostali rade po dva-tri posla i obični građani žive od minusa na karticama.
Tražio Trampa
Tokom svog višednevnog boravka u Njujorku, Marinko priča da je pokušao da stupi u kontakt sa bivšim predsjednikom SAD-a Donaldom Trampom, posjetio je njegov poznati „Tramp tower“.
„Međutim, Tramp je tada bio na sudu, u tim momentima je imao ročište. Razgovarao sam sa njegovim sekretarom, rekao mi je da znaju za mene. Trampova ćerka ima dvije fabrike obuće, pokušao sam da uspostavimo neki kontakt pa da sagledamo mogućnosti da možda nešto zajedno radimo, jer je očito da u Evropi nema posla. Ostavili smo kontakte, ali biće jako teško dogovoriti se, jer je transport iz Evrope za Ameriku preskup i to nam je velika prepreka“, naveo je Umičević i istakao da je Amerika možda nekad bila obećana zemlja, ali da više to nije. U prilog tom svom zaključku, Marinko je naglasio da je razvrat prisutan na ulicama, i da je đavo ušao među narod u Americi.
„Mi smo ovdje patrijahalan narod, porodičan narod, imamo druga shvatanja, ali jednostavno vidim da je u njih tamo u Americi ušao đavo. Jedva sam čekao da dođem svojoj kući, da pojedem ćevape i popijem Jelen pivo i da dođem u svoju najmiliju i prvu kuću „Bemu“. Amerika me nije impresionirala. Njujork je mravinjak i džungla, ne vide ni sunce ni mjesec od ogromnih zgrada, ulice su pune kombija sa hot dogovima za sirotinju koja jede te hot dogove. Pored toga, na sve strane se mogu vidjeti redovi ljudi na kontejnerima otpada, beskućnika je na svakom ćošku, šatori po parkovima gdje spavaju. Tako da ovdje kod nas ima hljeba, ali ko hoće da radi. Jer kod nas imaš i redovnu platu, i socijalno i penziono, ali treba imati na umu da ni ovdje ništa ne pada sa nebesa“, istakao je Umičević.
S druge strane, on nastavlja da je po povratku iz Amerike boravio nekoliko dana u svojoj Banjaluci, te da je kraj mjeseca maja dočekao u Rusiji, gdje je boravio ukupno sedam dana, a povod nije bila posjeta poslovna ili privatna, nego je išao kao član delegacije, odnosno predsjednik Košarkaškog kluba invalida „Vrbas“ iz Banjaluke, koji je u gradu Kazanju učestvovao na prestižnom turniru Kup „Tifa“, gdje je „Vrbas“ predvođen Umičevićem na kraju osvojio srebrnu medalju.
U Rusiji vole Srpsku
Grad Kazanj se, kako je rekao, nalazi u Republici Tatarstan, većina stanovništva je muslimanske vjeroispovjesti, a ono što je najvažnije, čuli su i znaju za Republiku Srpsku, te mu je Rusija koju je tamo mogao da vidi ostavila mnogo bolji i ljepši utisak od onog koji je imao prilikom posjete Americi desetak dana ranije.
„U Rusiji je nekako drugi osjećaj, drugi vazduh, voda, i iskreno mislim da to nije moj subjektivni osjećaj, jer mi je nekako puna duša u Rusiji. Jesu to ljudi muslimanske vjeroiuspovjesti većinom u Tatarstanu, ali su konkretni, vrijedni, radni, čuli su za Republiku Srpsku i Banjaluku, drago im je što smo ih došli obići, na svakom koraku nas čašćavaju, i u kafićima šalju konobare da nas časte. Znači, jednostavno, osjeti se ta neka ljudskost kod njih i povezanost sa nama, što se u Americi ne osjeti ni u naznakama“, u dahu je ispričao Umičević, neke od svojih impresija tokom sedmodnevnog boravka u Kazanju i okolini sa igračima i ostatkom rukovodstva KKI „Vrbas“, koji je na kraju igrao finale turnira košarke u kolicima. Ipak, „Vrbas“ je na kraju izgubio finale sa svega dva koša razlike, ali Marinko kaže da je bolje što se tako završilo.
„Kada smo onako tijesno izgubili u finalu, bilo mi je u jednom momentu krivo, a onda mi je poslije ipak bilo drago što smo izgubili. Bilo bi me sramota da smo pobjedili na turniru domaćina, a tako nas ljudi ugostili i dočekali, nosali nas kao malo vode na dlanu što se kaže. Svaki dan smo imali program, obilazili grad i cijeli region, ali taj odnos ljudi na ulici prema nama nema cijene. Ljudi na ulicama kada na igračima vide trenerke sa natpisom KKI „Vrbas“ Banjaluka, prilaze nude pomoć, podršku, novac, traže da se slikaju sa nama“, kazao je Marinko. Prema njegovim riječima, ulice u Kazanju su čiste, na njima nema bicikala i motora, već se većinom voze nova kineska auta, velike limuzine, koje su kako je istakao, bolje i od američkih ili njemačkih vozila.
„Grad Kazanj me je oduševio. To je stari grad na rijeci Volgi, koji ima svoj mali Kremlj. Mislim da od njih tamo imamo mnogo toga da naučimo, posebno o zajedničkom životu pravoslavaca i muslimana na istom prostoru. Oni tamo imaju zajedništvo, jedinstvo, koje traje stotinama godina, a zapad ako bude želio može uvijek napraviti pometnju kao što je napravio i kod nas u BiH. Sve u svemu, moram reći da nam je brzo prošlo tih pet dana u Kazanju, čak deset puta brže nego onih 15 u Americi. Proputovali smo cijelu Evropu, ali nigdje nismo dočekani kao u Kazanju. Sada imamo veliku obavezu da, kada dođu oni kod nas na jesen, da ih ugostimo kao što su ugostili i oni nas“, dodao je Marinko Umičević.
Hvala predsjedniku Dodiku, Viškoviću i Stanivukoviću
Inače, Marinko je poznat kao čovjek koji nikada ne zaboravlja da se zahvali svim onim ljudima koji su pomogli odlazak KKI „Vrbas“ na ovaj prestižni turnir, na kojem je dostojno prezentovana Republika Srpska, kao i Banjaluka. Zato je uputio i poruke zahvalnosti:
„Hvala predsjedniku Republike Srpske Miloradu Dodiku, koji nam je omogućio da otputujemo u Kazanj, zatim se zahvaljujem i premijeru RS Radovanu Viškoviću i gradonačelniku Banjaluke Drašku Stanivukoviuću, koji su nas takođe podržali“, istakao je Umičević, koji je lično zaslužio ogromno poštovanje i zahvalnost zbog odlaska delegacije na turnir u Kazanj. A kako i ne bi kada je uspio ono što bi nažalost malo ko uopšte i htio, odveo je na toliki put iz Banjaluke, preko Beograda, Istambula, pa do Kazanja 20 ljudi, povezao je 25 kolica, i svakom igraču je trebala podrška prilikom presjedanja, ulaska ili izlaska, čekiranja, dok je svaka kolica trebalo utovariti i istovariti toliko puta, ali ništa nije bilo teško Marinku i nekolicini saradnika, tako da je sve urađeno onako kako su željeli i očekivali, a to se postiže samo jednim – iskrenom željom za tim, koje Marinku nikada ne nedostaje kada je u pitanju njegov sportski rad i podrška sportu, na čemu mu uvijek treba skinuti kapu. Dovoljno je samo reći da je uz „Bemu“, jedan od najvećih donatora sporta u Srpskoj, a da je istovremeno angažovan volonterski u radu više sportskih klubova i saveza, te da ličnim novcem pomaže i sportiste i klubove, što malo ko ovdje postiže. O kakvom humanisti, donatoru i čovjeku je riječ pokazuje samo jedna činjenica, a to je da Umičević svaki svoj odbornički dodatak koji svakog mjeseca dobija kao odbornik u Skupštini grada Banjaluka, daje za sport. Kada je već kod sporta, Marinko je dodao da su u Kazanju gledali utakmicu plej ofa između CSKA i Uniksa, a cijela dvorana je prilikom ulaska igrača i rukovodstva KKI „Vrbas“ skandirala „Republika Srpska“, dok se na tribinama nalazilo 90 odsto muslimana iz Kazanja, većinskog stanovništva.
„Istok i zapad, odnosno Rusija i Amerika su dva paralelna svijeta, dvije različite duše, i zato nas zapad ne voli jer imamo srce, dušu, imamo širinu. U Americi se sve svelo na dolar, na trku za novcem i uspjehom i na neizvjesnu budućnost po pitanju socijalnih davanja i penzija za građane. U Rusiji su pune prodavnice hrane iz inostranstva, ruska kokakola je bolja pet puta od prave, ruska kafa je bolja od Starbaksa, a najviše mi se svidio taj ruski Kvas, nešto između piva i soka“, do detalja je ispričao prednosti istoka u odnosu na zapad, na svom primjeru, Umičević. On je ponovio da ga ja razočarala činjenica da u Americi čak i neke naše Srbe ne zanima Republika Srpska i položaj srpskog naroda u BiH.
„Njih samo zanima dolar i oni čim su prešli preko „bare“, postali su Amerikanci ili bar mile da su postali Amerikanci, a zaboravili su svoj zavičaj. Razočaran sam našom dijasporom u Americi. Evo jedan primjer. Dok sam bio u Njujorku, obišao sam onu crkvu na Menhetnu koja je izgorila prije nekoliko godina, ali uprkos tome što je prošlo toliko godina još uvijek nije ni počela sanacija. To je naša crkva u srcu Menhetna, i koja je godinama pokrivena najlonom, zamotana u celofan. Sram da bude našu dijasporu u Americi, koja je puna para, kako mogu to da gledaju“, naveo je ogorčenim tonom Umičević, koji ne može da vjeruje da kod nekih naših ljudi tamo ne postoji apsolutno nikakav interes da se nešto učini za svoj narod ili svoju Republiku Srpsku.
Plakala novinarka i kamerman
Nasuprot tome, on je pomenuo kako ljudi u Rusiji, konkretno u Kazanju, nude pomoć na sve strane, pa čak i na ulici kada ih prepoznaju da su iz Banjaluke.
„Nasuprot Amerike, u Rusiji svi znaju za Republiku Srpsku, jer je predsjednik Dodik odlascima kod ruskog predsjednika Putina preokrenuo sve na našu stranu, tako da se tamo spominje samo Republika Srpska. Kada sam davao intervju za rusku državnu TV i rekao da Republika Srpska trpi teške udarce i sankcije EU i Amerike, kao i predsjednik Dodik i premijer Višković i srpski član bh. Predsjedništva Željka Cvijanović i mnogi drugi, da zbog tih sankcija ne mogu primati platu. Onda sam im poručio da uprkos svemu tome nećemo dozvoliti da BiH uvede sankcije Rusiji. Tada su se rasplakali i novinarka i kamerman i asistent, svi su plakali na te moje riječi. Sve u svemu, moramo učiniti sve da pomognemo tom narodu tamo, da ih obiđemo, da ih zovnemo sebi, da znaju da nisu sami, a i mi imamo šta da naučimo od njih jer je nama na ovim prostorima bolje živjeti mirno sa svojim komšijama druge vjere, nego ratovati“, poručio je Umičević. On je ovom prilikom iskoristio i šansu da se zahvali i gopodinu Ranku Tepavčeviću, koji živi i radi u Kazanju, a koji je delegaciju KKI „Vrbasa“ dočekao u Kazanju, bio s njima sve vrijeme, pomagao šta god je trebalo. Umičević je dodao da je Tepavčević dao veliki doprinos da se ekspedicija „Vrbasa“ osjeća kao kod kuće, te istakao da je riječ o veoma sposobnom čovjeku, koji će mu biti prijatelj za sva vremena. Tepavčević je, kako kaže Marinko, osoba preko koje idu i pregovori za organizaciju rukometnog spektakla u Banjaluci do kraja godine, na kojem bi pored reprezentacije Republike Srpske, učestvovale i rukometne A selekcije Rusije, Srbije i Bjelorusije.
„Mi iz Rukometnog saveza Republike Srpske i ja kao predsjednik saveza, očekujemo sastanak sa predsjednikom Republike Srpske Miloradom Dodikom, te sa premijerom Srpske Radovanom Viškovićem, kako bi razgovarali oko organizacije ovog turnira. Takođe, mislim da ne bi bilo loše na turnir pozvati i rukometnu selekciju Mađarske, čime bi dobili dodatno na kvalitetu turnira“, istakao je Umičević, koji je prvi čovjek rukometa Srpske i koji daje ogroman doprinos radu Rukometnog saveza RS, ali i rukometnih klubova i rukometa u Srpskoj uopšte.
Naime, Rukometni savez Republike Srpske, na čelu sa Marinkom, predanim i odgovornim radom, te domaćinskim poslovanjem uradio je mnogo na podizanju nivoa kvaliteta domaće lige koja nikada nije bila jača i u kojoj se protekle sezone igrao vrhunski rukomet, a urađeno je mnogo i na dodatnoj popularizaciji ovog sporta među mladima, te su učinjeni ozbiljni pomaci u borbi za bolji status rukometa u Republici Srpskoj. Da je to tako, potvrdila je i nedavno održana redovna sjednica Skupštine Rukometnog saveza Republike Srpske u Gradišci, na kojoj su jednoglasno usvojeni svi izvještaji. Međutim, od Marinka Umičevića i ljudi sa kojima rukovodi Rukometnim savezom Srpske se ništa drugo osim pozitivnih rezultata nije moglo ni očekivati, jer se, kada je u pitanju Umičević, radi o izuzetno iskusnom i uspješnom sportskom radniku, čovjeku koji u svom radnom vijeku u privredi i sportu prepoznaje samo odgovoran, predan i pošten rad, te domaćinsko poslovanje, na dobrobit rukometa Republike Srpske. Zato se očekuje i da bi rukometni turnir reprezentacija, koji je u najavi, mogao biti organizovan na vrhunskom nivou.
(N.Sp.)
