Sama pomisao da se odluka Vlade Republike Srpske, kojom je za industriju tekstila kože i obuće smanjena stopa doprinosa, treba promjeniti, što neki već zagovaraju, bila bi katastrofalna po ovu industriju i sve bi se u jednom trenutku srušilo kao kula od karata, rekao je u intervjuu za Banjaluka.net, Marinko Umičević, predsjednik IO Udruženja tekstila, kože i obuće RS I tehnički direktor banjalučke Tvornice obuće “Bema”.
Prema njegovim riječima, obućarska industrija Srpske mora da, zajedno sa Vladom Srpske, napravi novi iskorak, odnosno da pokrene proizvodnju domaće obuće, tako da mi svoju cipelu ponudimo direktno zapadu, i upravo u tome je potrebna pomoć Vlade Srpske, kojoj se svi nadamo, a koja je malo kada izostajala.
Kakvo je stanje u industriji tekstila, kože i obuće Republike Srpske?
UMIČEVIĆ: Industrija tekstila, kože i obuće Republike Srpske pripada prerađivačkoj industriji, koja ukupno zapošljava oko 60.000 radnika, od čega je oko 14.000 radnika ili 23 odsto u industriji, tekstila, kože i obuće, što je značajan broj radnika. Ova industrija ima ukupno 157 firmi, a ukupan prihod za 2021. godinu je bio 370 miliona maraka. Toliki prihod se napravi na šivaćoj igli, što je velika stvar, jer mi prodajemo žensku nekvalifikovanu radnu snagu. Samo radnu snagu i ako se to uzme u obzir ove ciifre dobijaju na dodatnom značaju.
Dakle, 95 odsto radnika u industriji tekstila, kože i obuće čine žene, dok je 15 odsto dnevna fluktuacija i izostanak radnika sa posla zbog bolovanja, što u lančanoj proizvodnji kakva je ova otežava izvršenje dnevnih zadataka, jer ne zna svako sve da radi, odnosno ne zna svaki radnik sve procese i mašine.
Uspjeli smo prevazići teške zadnje tri poslovne godine, upravo zahvaljujući Vladi RS, a prije svega sadašnjem predsjedniku RS Miloradu Dodiku, koji je prvi prepoznao potencijal ove industrije i uveo podsticaje za ovu industriju a koje smo mi apsolutno opravdali. Uložili smo ogromna sredstva u opremu, zahvaljujući tim sredstvima i kupovini novih mašina, što je podiglo produktivnost i dovely smo fabrike na zavidan nivo. Ovakvih fabrika kakve su u RS nema ni u FBiH, ni u Srbiji, ali ni u Hrvatskoj, Mađarskoj, Ruminiji, Bugarskoj, koje su članice Evropske unije. Inače, da bi radio za nekog ino partnera moraš proći audit gdje ti dođu strane organizacije i provjeravaju sve i skoro sve naše firme imaju te međunarodne certifikate.
Mnogo je uloženo truda i ljubavi da bi se došlo na ovaj nivo, opet kažem zahvaljujući Vladi RS, premijeru Viškoviću, gospođi Željki Cvijanović, koja je bila tada premijerka, kao i gospodinu Zoranu Tegeltiji, koji je tada bio ministar fiunansija RS.
EU je nama ranije ukinula podsticaje Vlade, jer navodno po njihovim pravilima Vlada ne smije pomagati privredi na taj način, a EU odštampa hiljade milijardi evra bez pokrića, podjeli svojoj privredi i nama ovamo prenese inflaciju.
U čemu se konkretno ogleda podrška Vlade Srpske danas i na koji način Vlada RS može dodatno pomoći ovu industriju?
UMIČEVIĆ: Kada je industrija obuće dobila olakšice od Vlade RS, odnosno kada nam je omogućeno da plaćamo doprinose po nižoj stopi, koja za nas iznosi 25 odsto od bruto plate, tada smo se izjednačili sa FBiH koja je imala te podsticaje i prije, a ima ih i sada. Tada su mnogi ino partneri iz FBiH prešli u Srpsku, zbog boljih uslova rada i kvaliteta. Sama pomisao da se ta odluka Vlade treba promjeniti, što neki već zagovaraju, bi bila katastrofalna po ovu industriju i sve bi se u jednom trenutku srušilo kao kula od karata. Mi obućari moramo da razmišljamo u skroz drugom smjeru, da zajedno sa Vladom napravimo novi iskorak, a to je početak domaće proizvodnje obuće, tj. cipele za naše kupce i da mi našu cipelu ponudimo direktno zapadu. Tu nam treba podrška Vlade, Investiciono razvojne banke, da dobijemo kredite uz grejs period i da pokrenemo domaću proizvodnju obuće. Samim tim, mi bi pokrenuli i prateću industriju koje ovdje nema, a koja se odnosi na proizvodnju đonova, tabanica i drugih materijala, a to je novih desetak hiljada radnih mjesta, što je potrebno našoj Republici Srpskoj.
Mi smo zajedno sa Vladom RS jako puno uradili do sada, a opravdali smo taj podsticaj koji smo imali na smanjenju doprinosa, pa smo tako povećali plate radnicima i uložili velika sredstva u mašine. Ali nema te plate koja može stići ovu skupoću i Vlada tu mora da zaštiti radnike. Mi dižući plate samo povećavamo inflaciju. Vlada tu mora da reaguje, da zaštiti potrošače od divljanja cijena i da razgovaramo o novom iskoraku, a to je pokretanje domaće proizvodnje i to je pitanje svih pitanja i opstanka. Takođe, predlažemo i da se donese odluka da sve vladine institucije, od policije, Elektroprivrede, Šuma, ne mogu kupiti obuću i tekstil za svoje zaposlen izvan RS, i to treba prepisati iz zemalja okruženja, koje su tako zaštitile svoju proizvodnju. To je konkretna pomoć za nas i bio bi novi iskorak.
Obzirom na inflaciju i krizu, da li postoji opasnost od manjih narudžbi inostranih partnera, smanjenja proizvodnje?
UMIČEVIĆ: U zadnje vrijeme se suočavamo sa dopisima naših ino partnera i u razgovorima sa njima oni traže smanjnje cijena i radnih naloga za novu proizvodnju. To je iz razloga, jer je Evropa u velikoj ekonomskoj krizi i ljudi se prvo odriču kupovine obuće i garderobe, a drastično je pala kupovna moć, dok snijega nije bilo dvije godine zaredom, pa su ostale neprodate velike količine obuće i to je za nas ogromna prijetnja, što osjetimo na smanjenju naloga, i smanjenju proizvodnje. Mnogi naši partneri sele proizvodnju u Albaniju i na Kosovo, a ponovo su aktuelne Indonezija Malezija, Kambodža, Vijetnam, gdje je kontejner do prije mjesec dana bio 12 hiljada evra, a sada je dvije hiljade evra. Sada vlade tih zemalja uzimaju od preduzeća jedan par cipela i one finansiraju kompletnu nabavku materijala, transport na kućnu adresu. To je jedan novitet koji je izuzetno opasan po nas.
To rade da bi zaposlili žensku radnu snagu gdje je masovno zapošljavanje i teško će se biti oduprijeti ovom izazovu. Ponavljam, to je ozbiljna prijetnja na koju mi nažalost nećemo moći odgovoriti. Hoću da kažem kako se sve zemlje bore da zaposle žensku radnu snagu. Mogu odgovorno da kažem, jer “Bema” ima 350 radnika u Mrkonjić Gradu, gdje su 97 odsto žene koje čuvaju taj gradić i ne žele da napuste svoj posao i da idu u inostranstvo. I da nije “Beme”, vjerujte da bi Mrkonjić Grad bio pust grad. Ipak, poakzuje se da žena drži tri stuba kuće.
Zato sve ovo moramo da gledamo mnogo šire, da shvatimo šta znači industrija obuće, kože i tekstila. Nadam se da Vlada neće nasjesti na pritiske i da neće ukinuti olakšice obućarskoj industriji, odnosno da neće uopšte razgovarati o toj temi.
U industriji tekstila, kože i obuće smo skoro došli do 1.000 KM neto plate, veća je kupovna moć, veći je PDV i povrat srestava društvu. Nikad u istoriji ove industrije plate se nisu ovako primakle prosječnoj plati u Republici Srpskoj. Godinama nažalost bezuspješno pokušavam preko naših predstavnika u Sarajevu da uvedemo zakon da vratimo PDV na prevoz i topli obrok, što bi konkretno za „Bemu“ bilo do 100.000 KM mjesečno manje troška, ali za sada to nije naišlo na podršku. Jedino bih pohvalio ministra spoljne trgovine i ekonomskih odnosa BiH Stašu Košarca, koji se založio da dođe do smanjenja carina, jer je proizvodnja bila nerentabilna. Pomogao je obućarima mnogo. Banalan primjer: carina na đonove koje ovdje niko ne pravi je bila 15 odsto, a sada je tri odsto, nakon naših inicijativa koje je prepoznao i podržao ministar Košarac.
Kako se Bema bori sa ovim otežanim uslovima za poslovanje?
UMIČEVIĆ: Nakon korone smo mislili da ne može biti lošije stanje za poslovanje, ali “Bema” je preživjela i taj teški period. Trenutno zapošljavamo oko 1.200 radnika, kojima smo u prošloj godini povećali plate za 25 odsto, a pokrenuli smo i domaću proizvodnju, te smo prepoznati kao društveno odgovorna firma koja godišnje donira više od 10.000 pari cipela. Samo u prošloj godini, „Bema“ je platila više od dva miliona KM poreza i doprinosa, imala reralizaciju oko 20 miliona KM, povećala plate za 25 odsto, sve obaveze izmirala i nikome nije dužna. Samo struje smo platili pola miliona maraka u prošloj godini. I sada zbog nečije sujete da to sve dovedemo u pitanje, bilo bi neodgovorno i katastrofalno.
Međutim, ovdje želim reći da je dobiti radnika sa Biroa za zapošljavanje prava lutrija, jer se taj Biro pretvorio u svojevrsni gerijatrijski centar, i to je društvo od njega napravilo. I ti ljudi koji se jave sa biroa, nisu za rada.
“Bema” planira da ove godine zaposli oko 200 novih radnika, a imamo potencijala i kapaciteta da zaposlimo i 400 novih radnika. U narednom periodu ćemo pokušati da pokrenemo pogon “Beme” u Srpcu i da i na taj način utičemo na zapošljavanje žena u Srpskoj. Glavni problem ove industrije je nedostatak kadra, inženjera, a izgubio sam bitku sa fakultetima gdje sam tražio da školovanje traje tri godine uz rad, ali su oni ostavili da to bude četiri godine i na kraju su ukinuli fakultet. Pa “Bema” bi, da je omogućeno školovanje uz rad kako smo tražili, zaposlila odmah 15 djece i na taj način im omogućila da stiču iskustvo. Međutim, ti profesori neće da rade vikendom, jer su vikendima angažovani na brojnim privatnim fakultetima. Zato ćemo u narednom periodu razgovarati sa resornim ministrom da se to opet uvede, a pored toga inicirali smo i da srednja škola postane obavezna.
Sve u svemu, vidim ogromnu perspektivu ovdje, ali ništa ne može doći samo i preko noći, posebno sada u ova teška i izazovna vremena, ali zato trebamo biti optimistični.
N.Sp.
