Prve takmičarske večeri 27. Tetar festa „Petar Kočić“ biće izvedena predstava „Kiselina“.
Predstava je rađena u koprodukciji BNP-a Zenica, 23. Festivala bosanskohercegovačke drame Zenica 2024. i Scene MESS, Sarajevo. Reditelj ovog pozorišnog ostvarenja je Nermin Hamzagić, a autor dramskog teksta i dramaturg je Asja Krsmanović.
„Kiselina“ –je dobitnik 14 regionalnih pozorišnih nagrada. Kako je nastao dramski tekst otkrivamo u razgovoru sa Asjom Krsmanović.
Predstava „Kiselina“ bavi se smrću, porodičnom dinamikom, ali i svakodnevicom punom apsurda i humora. Kako ste postigli balans između težine teme i elemenata humora i topline? Koliko Vam je važno da publika ne izađe iz pozorišta slomljena, već pročišćena?
Drama je nastala tokom pandemije, što mislim da je bio vrlo važan faktor. U momentu kada je smrt bila intenzivno prisutna oko nas i u kojem je prirodni proces umiranja i njegov konstantni faktor iznenađenja koji se opire mogućnosti anticipiranja, logici i bilo kakvom pokušaju da se o njemu artikulirano govori i sa njim miri, počela sam pisati prije svega kako bih pomogla sebi da se odvojim od momenta i umanjim njegov intenzitet. S druge strane, sve je bilo tako banalno i apsurdno i kada čovjek uspije da se odvoji od te situacije, shvati koliko je, zapravo u svemu tome prisutno crnog humora. Naročito kada se suočavamo s nečim teškim, nastojimo da mu damo balans i relativizujemo nečim što je potpuno suprotno. Kada sam počela razmišljati šta će biti sutra s nama ako sada umrem ja, ili umre neko drugi i kako će to utjecati na naše porodične odnose, otvorili su se zanimljivi hipotetički scenariji od kojih nijedan nije izgledao isto. Onda sam to pretočila u neke druge likove, neku drugu porodicu i počela pisati. Čini mi se da zaista postoji nekoliko velikih tema koji okupiraju sve pisce ikada, a smrt i ljubav su najprisutnije među njima. Zapravo, važno mi je bilo da i sama izađem pročišćena iz tog procesa pisanja, a samim tim i da publika izađe iz pozorišta jednako tako. Jer sve što imamo u ovim malim životima su ljudi koji nas okružuju, koje volimo i koji nas vole. Tako da je ovo, zapravo, podjednako tekst o ljubavi koliko i o smrti.
Zanimljiv je put nastanka ove predstave, rađena je u koprodukciji BNP-a, 23. Festivala bosanskohercegovačke drame Zenica 2024. & Scene MESS, Sarajevo. Kako je došlo do toga?
Ovaj tekst je nastao u sklopu projekta New Stages South-East Europe i prije zeničke premijere, postavljen je u njemačkom teatru u Oberhausenu. Mjesec dana kasnije dogodila se i zenička premijera. Tadašnja umjetnička direktorica Lajla Kaikčija pročitala je tekst i pozvala Nermina Hamzagića da ga režira u Bosanskom narodnom pozorištu Zenica u sklopu Festivala bosanskohercegovačke drame. Budući da je riječ o kamernoj drami pisanoj u realističnom ključu, važno nam je bilo da imamo podjelu koja će habitusom i godinama odgovarati napisanim likovima. Budući da Nermin i ja surađujemo još od studentskih dana i da, zapravo, vrlo slično promišljamo pozorište, odmah smo znali s kim bi željeli raditi. Kako dvoje glumaca iz podjele, Gordana Boban i Mirvad Kurić nisu uposlenici BNP, već prvaci drame u Kamernom teatru 55 i Narodnom pozorištu, jedini način da surađujemo, a da je to moguće iznijeti budžetski je bio taj da se predstava radi u koprodukciji, a Scena MESS, kao nezavisna scena bila je logičan partner, s obzirom da smo s njima već surađivali i na prethodnim Nerminovim predstavama, poput site specific perfomansa „Welcome“ i predstave „Pobunjenik M.K.“. Nermin je također znao da kao vanjske saradnike želi dovesti i kostimografkinju Irmu Saje i kompozitora i dizajnera zvuka Enesa Zlatara Bureta jer je to tim s kojim već dugo uspješno surađujemo. Zahvaljujući toj saradnji, mogli smo zaokružiti budžetsku konstrukciju i predstavu napraviti bez da radimo značajne produkcijske kompromise.
U kojoj mjeri vjerujete u angažovano pozorište? Da li „Kiselina“ nosi i neku političku poruku, ili je njena snaga upravo u intimnom i univerzalnom jeziku?
Za razliku od naših prijašnjih predstava koje je prvenstveno odlikovao društveni angažman, od „99% – Strah i bijeda Trećeg Rajha“ koji se bavio životima običnih ljudi u totalitarnom režimu, do performansa „Welcome“ čija tema je bila migrantska kriza, posljednje tri predstave koje smo radili zovemo našom porodičnom trilogijom koja je počela sa predstavom „Hedda Gabler“ u Narodnom pozorištu u Sarajevu, nastavila „Dramom o Mirjani i onima oko nje“ u BNP Zenica i zaokružila se „Kiselinom“. Mislim da nam je bilo važno istražiti ove teme s obzirom da nas generacijski već počinju okupirati više ta pitanja, nego što su nas okupirala u mladosti. S druge strane, u svemu tome bavimo se i malograđanštinom i posljedicama patrijarhata, bavimo se klasom i klasnim pitanjima, tako da ni ta, nazovimo je „porodična trilogija“, nije sasvim van društveno – političkog konteksta, niti to može biti. S druge strane, svi mi težimo tome da smo univerzalno razumljivi i meni je zaista bilo zadovoljstvo vidjeti da tekst jednako dobro komunicira i sa njemačkom i sa domaćom publikom, ali i sa publikom na gostovanjima u Beču, Prijedoru, Bjelovaru, Konjicu i bilo gdje drugo gdje ode.
Dobro poznajete pozorišnu festivalsku scenu u BiH, koliko pratimo kvalitetom iste formate u regionu i šire?
Moram priznati da u posljednje vrijeme, na žalost, ne pratim onoliko koliko sam pratila prije. Naši festivali su neizmjerno značajni zbog toga što dovode predstave publici koja ih inače ne bi imala priliku vidjeti. Svaki vid razmjene i saradnje je dragocjen jer jedino tako publici možemo pružiti raznovrstan program, otkriti joj nešto novo i drugačije, a nama, pozorišnim profesionalcima je bitan jer produžava vijek predstava, a i nagrade su, naravno, važno priznanje i dobra motivacija za profesionalno usavršavanje. Mislim da bi većini naših festivala koji imaju dugu tradiciju i među profesionalcima su cijenjeni, trebalo nove energije u smislu komunikacije s publikom, dodatne finansijske injekcije kako bi u prostore u kojima se održava uspjela dovesti savremenije profesionalne uslove jer mnoge predstave iz tehničkih razloga ne mogu gostovati na nekim scenama, ali i da bi se trebali više otvoriti prema mladim profesionalcima, u smislu angažovanja selektora, voditelja okruglih stolova, umjetničkih direktora, ali i producenata, dizajnera i drugih sličnih pozicija.
Koliki je potencijal domaćih dramskih pisaca i da li imate dovoljno prilika za razvoj i rad?
Potencijal je nevjerovatan. Ponosna sam naročito na svoje mlađe kolegice i kolege. Mislim da je u cijeloj regiji, a naročito kod nas, stasala jedna nova generacija autora i autorica koji pišu zrelo, promišljeno, maštovito i odlično poznaju savremeni teatar. Mislim da sada imamo više kvalitetnih dramskih pisaca i spisateljica nego ikada, a da to ne vidimo i ne znamo još da cijenimo. Regionalni teatar, na žalost, sporo prati tu promjenu i još uvijek se opire tome da tim ljudima treba dati prostor i cijeniti njihov rad. Ali sigurna sam da nas uskoro čeka jedna generacijska smjena koja će donijeti novu energiju u regionalni teatar. I tu je situacija bolja nego prije jer smo, srećom, otvoreni prema međunarodnom tržištu zahvaljujući činjenici da mnogi mladi autori vladaju drugim jezicima, te da se i tehnologija razvila do te mjere da više nije skupo prevesti dramski tekst i poslati ga na međunarodni konkurs ili rezidenciju. Sada, srećom, svi to mogu.
