Veliki broj roditelja djece predškolskog uzrasta u Banjaluci, od kojih je većina nažalost lošeg materijalnom stanja iako oboje rade, jer im inflacija bukvalno guta plate, prinuđeni su da uprkos tome što ionako “krpe kraj sa krajem”, svoje mališane upisuju u privatne vrtiće koji su značajno skuplji od državnih, jer jednostavno nemaju drugo rješenje za djecu, obzirom da su zaposleni.
Naime, nemaju svi roditelji banjalučkih mališana vrtićkog uzrasta bake i dede, tetke, stričeve, bližu rodbinu, koji žive blizu, i kod kojih bi mališani mogli provoditi vrijeme kada su im roditelji na poslu. Ovi roditelji su, iako to djeluje bezazleno, ipak u velikim problemima, i samo oni koji to proživljavaju i oni rijetki koji su spremni pomoći i podržati takve roditelje, znaju koliki je problem kada nemaš sa čim da platiš skupi privatni vrtić, a pošto si obični čovjek, građanin, obični radnik, službenik, onda imaš dvostruki problem, pošto nisi u prilici ni da putem nekog poznanstva ili uticaja izdejstvuješ za svoju djecu mjesta u državnim vrtićima, kako to obično za svoju djecu “srede” roditelji “poznatih”, “bogatih” i “uticajnih” roditelja…I tako dolazimo do paradoksalne situacije da oni koji nemaju ili imaju nedovoljno moraju da plaćaju skuplje, dok oni koji imaju ili imaju i više nego dovoljno, plus uticaj, plaćaju jeftinije državne vrtiće, u kojima je cijena boravka po djetetu niža zbog toga što za tu namjenu dobijaju značajno veću subvenciju Grada Banjaluka.
Zbog takve situacije glas su digli roditelji mališana koji su upisani u privatne predškolske ustanove u Banjaluci, te su od Grada Banjaluka zatražili da se subvencije za javne i private vrtiće izjednače.
Među prvima koji se pridružio izrevoltiranim roditeljima i koji im je pružio podršku je, a ko bi drugi, nego Marinko Umičević, odbornik u Skupštini grada Banjaluka, ugledni banjalučki privrednik, priznati sportski radnik, ali iznad svega humanista velikog srca, jednom riječju Čovjek, sa velikim č, što je do sada dokazao nebrojeno puta u svim akcijama pomoći u kojima je do sada učestvovao i u kojima i danas učestvuje i podržava one koji imaju malo, nedovoljno, koji su vrijedni, koji marljivo rade više poslova, ali opet ne uspjevaju da pokriju troškove, a posebno se to odnosi na višečlane porodice, sa troje i više djece, djece koja mu se svaki put zahvaljuju do neba, jer je riječ o čovjeku koji je istinski sinonim za humanost.
U izjavi za banjaluka.net, Umičević je rekao da želi da iskaže potpunu podršku roditeljima djece koja idu u privatne vrtiće u Banjaluci, ne samo kao odbornik Skupštine grada, nego prije svega kao čovjek i njihov sugrađanin.
“Imate moju apsolutnu podršku, jer ste potpuno u pravu da treba izjednačiti subvencije za privatne i javne vrtiće. Dosta je bilo obmana i šarenih laža. Svima su puna usta o demokrafskoj politici, povećanju nataliteta, govore kako nema djece, a vidite da ima. Ima djece, ali nema dovoljno vrtića”, poručio je u svom stilu Umičević, onako iskreno, iz duše, kao i do sada bez dlake na jeziku kao rijetko koja drugva javna ličnost u ovom gradu, bez okolišanja, svima istinu u oči, jer je naprosto u pitanju čovjek koji “nema oraha u džepovima”, koji se nije o nikoga okoristio, koji se ne plaši kazati istinu i svoje mišljenje, posebno kada su cilj toga djeca, njihova veća prava, njihovi ljepši životi, njihova svijetlija i jednaka budućnost, te ako je cilj običan čovjek koji naprosto ne može da odskoči i dođe do izražaja jer ga prestigoše i pregaziše oni bogatiji i moćniji i uticajniji i ini drugi kojima se u životu sve poklopilo iako neki još uvijek ni sami ne znaju kako im se to dogodilo.
Elem, pridružujući se zahtjevima roditelja koji jednostavno ne mogu plaćati skuplji vrtić za svoju djecu, jer im je svaka marka važna i unaprijed raspoređena, i jer nisu ni bogati, ni moćni, ni uticajni, Umičević je po ko zna koji put stao na stranu običnog, “malog” čovjeka i njegove konstantne borbe sa izazovima koje svakodnevno nosi život običnog radnika.
Umičević, koji je jedini odbornik sa četiri mandata zaredom u Skupštini grada Banjaluka i svaki put je dobio ogromnu podršku sugrađana, što pokazuje da narod prepoznaje dobra djela ovog čovjeka, poručio je nadležnim da ako ne mogu da obezbjede dovoljan broj mjesta za svu djecu, onda neka izjednače subvencije.
“Dosta je bilo diksriminacije djece i roditelja koji plaćaju privatne vrtiće, jer njihova djeca ne mogu da dobiju mjesto u državnom vrtiću. A zašto nema mjesta? Zato što su u te vrtiće djecu mahom upisali funkcioneri i ljudi sa vezom, a oni kojima je to neophodno su ostali bez mjesta”, istakao je Umičević, koji odlično razumije potrebe i probleme ovih ljudi i uvijek je spreman da bude uz njih, da ih podrži i pomogne koliko može. Prema njegovim riječima, u Tvornici obuće “Bema” je tokom prošle godine desetak radnica bilo prinuđeno da napusti posao, jer nema ko da im čuva djecu, privatni vrtić je preskup, a u državnom vrtiću za njihovu djecu nije bilo mjesta.
“Zato ponovo pitam, zašto se zakonski ne može uraditi socijalna karta, pa da vidimo na osnovu primanja roditelja ko može da dobije i koliku subvenciju. Osim toga, tražim da se javno i transparentno objavi kalkulacija svih troškova državnih vrtića, odnosno Centra za predškolsko vaspitanje, i kalkulacija troškova privatnih vrtića, pa da napokon vidimo i da se svi uvjerimo na šta ko od njih troši koliko novca, jer je boravak djeteta u državnom vrtiću, uz subvenciju Grada, skuplji do nekoliko stotina KM maraca u odnosu na privatne vrtiće”, istakao je Umičević.
N.Sp.
