Odlazak radnika iz realnog sektora i proizvodnje, o čemu sam prije nekoliko dana javno govorio, kako bi čak i za manju platu radili kao radnici na održavanju u nekim institucijama, odnosno da ne bi radili skoro pa ništa, nije problem Tvornice obuće „Bema“ Banjaluka, već ozbiljan problem cjelokupnog društva koje se očigledno nalazi u krizi (ne)rada, rekao je u intervjuu za banjaluka.net Marinko Umičević, tehnički direktor Tvornice obuće „Bema“.
Ovaj čovjek, koji je nadaleko poznat po svojim privrednim uspjesima i poslovnim podvizima tvornice koju uspješno vodi skoro dvije decenije, ali i poznat po svom višedecenijskom humanitarnom i volonterskom radu, upozorio je da se društvo pod hitno treba uključiti u spas realnog sektora od te takozvane krize nerada, koji se uvukla među radnike, pa i one sa najnižom školskom spremom.
Nedavno ste upozorili na pojavu odlaska radnika iz realnog sektora u institucije, gdje prihvataju čak i poslove čistačica za manju platu, samo kako bi radili manje. Par njih su i vaše bivše radne koleginice. Kako komentarištete tu situaciju i da li „Bema“ ima problema sa napuštanjem radnika?
UMIČEVIĆ: Uvijek su radnici u industriji dolazili i odlazili, posebno u ovoj nisko akumulativnoj industriji koja prodaje žensku nekvalifikovanu radnu snagu, kao što je obućarska. To je tako bilo i u Titovo vrijeme, ljudi su išli „trbuhom za kruhom“ kako se narodski kaže i to ne treba osporavati nikada. I svako ima pravo da ide da radi tamo gdje misli da će mu biti bolje, ali šta će vrijeme pokazati to ne znamo.
Tvornica obuće „Bema“ trenutno zapošljava oko 1.200 radnika i mi nemamo problema sa radnicima, odnosno nemamo problem sa tim da naši radnici masovno napuštaju tvornicu, jer je prošle godine nas napustilo svega oko 30-ak radnika, što nije ništa strašno. Ali po meni, veći problem s tim imaju društvo i Zavod za zapošljavanje nego što ima „Bema“, i zato sam i javno govorio o tome prije nekoliko dana, ne bi li se nadležni zainteresovali za tu problematiku, koja je sve izraženija na našem tržištu rada. Pa samo u Banjaluci na birou ima 12.000 ljudi, od čega je 5.000 sa osnovnom školom i NK radnika, dok „Bema“ ovog trenutka može primiti 500 radnika u drugu smjenu, ali mi nismo primili radnika sa biroa niti jednog u zadnjih 6-7 godina, jer sve što primimo je preko javnih poziva i oglasa putem medija.
Društvo mora da kaže njet. Ne mozeš ti biti na birou 10 godina, imati osnovnu školu ili neki zanat i da ti izvoljevaš šta ćeš raditi, a imas socijalno i sve uslove kao ja koji radim i plaćam doprinose. To nema nigdje u svijetu. I onda se javi na biro jednom u šest mjeseci, ode bere tamo paprike i krastavce u Njemačkoj, mandarine u Italji, razboli se i dođe ovdje i liječi se besplatno. To nema nigdje u svijetu. I onda izađe na tv i kaže ja sam na birou 20 godina. Pa takve treba hapsiti. Društvo tu treba da podvuče crtu i kaže gospodine ne može to tako.
Koliko je danas teško pronaći dobrog radnika koji bi radio u proizvodnji i koliko je potrebno vremena i truda da se radnik obuči za rad u tvornici obuće?
UMIČEVIĆ: Opet ću ponoviti da mislim da veći problem sa nestašicom radnika ima društvo nego fabrike. Malo su i radnici osjetili da zbog manjka radne snage, na neki način, mogu ucjenjivati poslodavce pa izvoljevaju. Prvo pitanje kada dođe na razgovor za posao im je kolika je plata. Onda ga ja pitam šta znaš raditi, a on kaže ništa, a hoće platu koja se u realnom sektoru zarađuje, a ne dobija.
Drugo, kada primamo radnika moramo ga odmah prijavti, a da ja kao poslodavac ne znam ni ko je on, ni šta je, ni odakle je. Ako mu se ne sviđa, on napusti tvornicu nakon pet-šest dana i onda ja moram pokrenuti disciplinski postupak, pa čekati da proteknu oodređeni zakoinski rokovi, da bi mogao da mu dam otkaz i da ga na kraju odjavim. Ja sam bio za to da se prvih šest dana radnik ne prijavljuje, da nam daju prostora da vidimo da li je radnik koji se prima za to ili nije, da izbjegnemo ovakve probleme sa prijavom i odjavom.
S druge strane, u „Bemi“ 30 odsto poslova mogu raditi djeca, jer se na tim poslovima radi bilježenje i crtanje. Nekome treba dan, nekome deset dana da se obuči. A imamo i poslove na složenim mašinama u tvornici obuće, gdje se ljudi obučavaju i do godinu dana, kao vkv radnici.
Dakle, očigledno je da danas nije u modi biti radnik i što je najgore mi i nemamo kvalitetnih kvalifikovanih radnika, nemamo obućara koji su završili školu za obućara. Opet tražim da se uvede obavezna srednja škola.
Nedavno ste javno i predložili da se uvede obavezna srednja škola i da se učenicima obezbjede besplatni udžbenici i prevoz?
UMIČEVIĆ: Moj prijedlog ministrici prosvjete i kulture RS Željki Stojičić je da se od ove godine uvede obavezna srednja škola i da se smanji broj odjeljenja u ekonomskoj školi i gimnaziji, a bude ih deset i više. Predlažem da već sad svi zajedno krenemo u akciju, poslodavci, resorno ministarstvo, da animiramo i edukujemo djecu da nije sramota biti radnik. Da animiramo prije svega roditelje koji imaju naveći uticaj na upis djece u školu, da je danas bolje biti vodoinstalater, stolar, zidar i obućar, ali ne može preko noći da se stekne lagodan život. Smatram da bi trebalo da Vlada snosi troškove kupovine udžbenika, poslodavci koji će nakon školovana zaposliti te učenike da se obavežu da će platiti prevoz, kao što je Tvornica obuće “Bema” uradila prije četiri godine kada smo platili autobuske karte i knjige, te dali po dva para cipela za učenike smjera obućar modelar, koji je uveden na moju inicijativu. Srednja škola bi trebalo da bude besplatna, a ona je besplatna ako se učenicima obezbjede knjige i prevoz.
Šta može biti motiv nekom radniku da iz realnog sektora ode u javni sektor za manju platu, a da pritom radi kao čistačica?
UMIČEVIĆ: Nekidan sam ja prozvao javno državne ustanove, gdje su neke žene koje imaju svega godinu dana do penzije, za manju platu otišle da budu čistačice u javne ustanove. Oprvdanje im je da kao neće raditi svaki dan, radiće sat-dva dnevno. Očigledno je da je zavladao nerad među narodom i ona ide tamo, ne radi ništa, niko je ne prati šta radi, ni kada dolazi i odlazi, i to joj vjerovatno više odgovara nego posao koji radi godinama, za koji je osposobljena, stručna.
Mi u realnom sektoru zarađujemo platu, a oni u javnom sektoru dobijaju platu i to je motiv tih ljudi. Ne mogu da shvatim te ljude iz javnog sektora i zato sam napisao onaj tekst pod naslovom „Ne kradite mi bagrenje“, koji je izazvao reakcije u javnosti. Da žena pred penziju ide da bude čistačica u Vladu, to je neshvatljivo po meni. Zavladao je nerad. Zaista sam bio razočaran i uvrijeđen. Mi smo uložili u obuku tih radnica i žene su pred penzijom, a sada ih neko prima da rade kao čistačice. Zato sam u tekstu i apelovao i tražio od tih državnih institucija za koje mi iz realnog sektora izdvajamo sredstva, da nam na takav način ne kradu radnice
Mi moramo vratiti kult rada prije svega. Pa ovdje se provode projekti Evropske unije, Njemačke, preko naših medija koje oni finansiraju, i šalju se poruke kako narod odlazi, kako je na zapadu bolji život, kako su zarade veće, a to je sve smišljena kampanja stranaca. Zapad hoće naše ljude za rad, jer je naš narod vrijedan i uporan. Mediji koje finansiraju ti stranci vode organizovanu hajku oko toga. Pa mi smo u Banjaluci dozvolili da Slovenačka privredna komora pravi sajam zaposljavanja, i da nam ispred nosa odvode radnike, a naš Zavod za zapošljavanje im bude servis na sajmu. To je kriminal, nepojmljivo šta dozvoljavamo.
Mi to sve guramo pod tepih, nećemo da kažemo javno. Uvijek su ljudi išli u inostranstvo i za vrijeme Tite. Pa da nisu išli ljudi odavde u inostranstvo mnoge stvari bi bile lošije, jer su ljudi slali pare, pravili kuće i tako dalje. To se ne može zabraniti. Ali ovo što rade sada neki mediji nije dobro, pa oni namjerno prave hajku samo da bi ljudi išli što više na zapad. Zbog svega toga, „Bema“ je nažalost došla u situaciju da prima radnike starosati između 45 i 50 godina.
Nedavno ste bili na prestižnom sajmu mode u Milanu. Kako se sa problemom nedostatka radnika bore u Italiji, da li i njih muči ista problematika ili ipak ne?
UMIČEVIĆ: Svuda je isti problem, ali pošto nema radnika ide se na robotizaciju tvornica. I iz Italije idu u Njemačku, Švajcarsku, ali oni to nadopunjuju ljudima iz Albanije, Turske, sa istoka. Niko od nas ne ide da radi u Italiju, za naše ljude je Njemačka cilj. Pošto smo mi još uvijek jako daleko od robotizacije proizvodnje i moramo da se oslanjamo na radnu snagu, krajnje je vrijeme da naša država podvuče crtu, jer sada stvarno nema razloga da ijedan radnik bude na birou za nezaposlene.
Inače, na sajmu u Milanu sam se uvjerio da su naše mogućnosti velike, te da mi ne zaostajemo za modelima koji su tamo aktuelni. Samo da imamo više sredstava, odnosno povoljnije kredite, da možemo više uložiti u razvoj domaće proizvodnje, a time da aktiviramo i prateću proizvodnju to bi bila velika šansa i spas obućarske industrije na ovim prostorima koja u Republici Srpskoj zapošljava skoro 13.000 radnika i donosi čiste devize ovom društvu.
U razgovoru sa ljudima koje sam sreo saznao sam da se i tamo teško živi, kriza je udarila na sve strane. Pogotovo je ugrožena industrija obuće, ove godine nije bilo prave zime, kao ni prošle godine. Silna obuća je ostala neprodata, tako da imamo smanjene narudžbe naših partnera za novu sezonu. Osim toga, u ekonomskoj krizi ljudi se prvo odriču cipela, mogu nositi i stare, pa nam po tom pitanju nije svijetla budućnost. Na sajmu sam pogotovo ostao bez teksta jer su sve robotizovane mašine koje mjenjaju pet do deset radnika. To je trend u svijetu jer nema radne snage pa se ide ka robotizaciji. Te mašine su izuzetno skupe i za nas su misaona imenica. Tako da nigdje nije ni sjajno ni bajno i nikome nigdje ne pada sa nebesa.
Mi obućari smo navikli na red, rad i disciplinu. Takva smo industrija, niskoakumulativna, koja radi poslove dorade i bez pokretanja domaće proizvodnje izražavam veliku zabrinutost i kao čovjek i kao društveno odgovoran direktor jedne od najvećih firmi u Republici Srpskoj. Ali uvijek sam bio optimističan i nema predaje.
U protekloj godini ste ponovo povećavali plate svojim radnicima. Koliko je sada plaćen radnik u „Bemi“ i da li ste zadovoljni kako ste završili poslovnu 2022. godinu?
UMIČEVIĆ: Ove godine je Tvornica obuće „Bema“ došla do prosjeka plate od 980 KM, plus prevoz, plus topli obrok, što nikada nije bilo u istoriji obućarske industrije da radniku u ovoj industriji bude tolika prosječna plata. Ali nema te plate koja može stići ovu galopirajuću inflaciju i zato država mora da reaguje. Mi platu možemo povećati samo većom produktivnošću, a ne dekretom. Ovo je industrija koja samo dopunjava kućni budžet i ne može žena za šivaćom mašinom biti nosilac i hranitelj porodice, to nikad nije bilo niti može biti. Bez bazne industrije, društvo nema prosperiteta.
Što se tiče prošle godine, mogu reći da je Tvornica obuće „Bema“ izmirila sve svoje obaveze prema državi, a da smo ostvarili realizaciju koja je premašila 20 miliona KM, što je 10 odsto budžeta Grada Banjaluke i to vam je sasvim dobvoljan pokazatelj šta je „Bema“ i koliki je njen značaj za Grad Banjaluku i privredu Republike Srpske.
N.Sp.
