Marinko Umičević, direktor Tvornice obuće “Bema” i čovjek koji iza sebe ima 52 godine rada u privredi: Prvi maj se sveo na pitanje hoće li biti kiše zbog roštilja

U ovom ludom vremenu u kojem živimo sve polako gubi svoj smisao, a tako je i kada je u pitanju 1. maj – Međunarodni praznik rada, koji se kod nas posljednjih godina sveo, nažalost, samo na to koliko će na taj praznik rada biti neradnih dana, te da li će tog dana padati kiša zbog roštilja, što je poražavajiuće, ali istinito.

Poručio je to u prvomajskom intervjuu za Banjaluka.net, ugledni i iskusni banjalučki privrednik Marinko Umičević, direktor Tvornice obuće “Bema” iz Banjaluke i čovjek koji više od 52 godine radi u realnom sektoru, odnosno u ovoj tvornici, od čega je više od polovine vremena proveo kao njen direktor. Prema njegovim riječima, domaća privreda posluje u veoma teškim uslovima, posebno firme koje su zavisne od ino partnera, narudžbe se smanjuju, a krize u svijetu izazvane ratovima reflektuju se odmah i na privredne subjekte u Evropi, pa tako i u BiH, što dodatno usložnjava cjelokupnu situaciju i utiče na rast cijena, smanjenje izvoza i povećanje neizvjesnosti.

Još veći problem, kaže Umičević, predstavlja činjenica da je kod nas na žalost sve manje radnika, ali radnika u pravom smislu te riječi, te da zajedno sa tim nema ni radničkih prava, jer je radnik kao radnik degradiran, svi žele da “rade” u administraciji, za zanate se školuju malobrojni, a poplava takozvanih brzih diploma sa privatnih fakulteta je svemu tome dala ogroman doprinos.

“Na žalost, ali moram reći da je danas, u ovom vremenu u kojem živimo sve izgubilo smisao, pa tako i praznik Prvi maj, kao Međunarodni dan rada, koji se obilježava širom svijeta u spomen na velike radničke proteste koji su održani 1. maja 1886. godine u Čikagu kada je u sukobu s policijom ubijeno više radnika, a osam ih je osuđeno na smrt. Pošto sam ja odrastao u prošlom sistemu u bivšoj Jugoslaviji, za nas je Prvi maj bio praznik radnika, bile su tim povodom organizovane parade, sletovi, mitinzi, druženja i sadržajni programi, i to u to vrijeme nije bio samo još jedan u nizu slobodnih dana i povoda za roštiljanje. Na žalost, kod nas se Prvi maj danas sveo na roštilj i da gledamo u nebo hoće li ili neće biti kiše da bi mogli roštiljati”, rekao je Umičević i poručio da je danas radnik kao radnik degradiran, te kao jedan od primjera naveo da kod nas ljudi na nekim privatnim fakultetima postaju doktori nauka, bez ijednog jedinog dana radnog staža. E zato je, kaže Marinko, kod nas glavno pitanje uoči Prvog maja, hoće li biti kiše zbog roštilja.

“Nekad se u Banjaluci radilo od 6 do 14, pa od 14 do 22 časa, bilo je mnogo fabrika i mnogo radnika. Sada većinom Banjaluka radi u administraciji, vladinim institucijama, bankama, raznoraznim agencijama gdje je mnogo takozvanih džabalebaroša koji dobijaju platu, a radno vrijeme im je od osam ili čak devet časova”, naglasio je Umičević, koji je pored uspješnog rukovođenja ovom tvornicom, i odbornik u Skupštini grada Banjaluka peti mandat za redom, član je Senata Republike Srpske, a volonterski je angažovan i u više sportskih saveza i klubova, dok je njegov angažman u humanitarnom radu svakodnevan i riječ je o čovjeku koji ima srce veliko kao Rusija, posebno kada su u pitanju mladi i vrijedni ljudi, višečlane porodice i djeca, koje je uvijek spreman da pomogne i pomaže ih na razne načine.

“U “Bemi” radi 1.100 radnika”:

Prema Umičevićevim riječima, jedna od rijetkih prijeratnih fabrika koja i dan danas radi u Banjaluci, je Tvornica obuće “Bema”, koja danas zapošljava oko 1.100 radnika, od kojih je 90 odsto žena, i u kojoj se svaki dan vodi borba za opstanak fabrike, proizvodnje i radnih mjesta.

“Već pet godina nema zime i nema snijega, a u tom periodu godine je glavna prodaja za nas u obućarskoj industriji. Naime, u vrijeme ekonomske krize koja vlada sada, na zapadu je manja potražnja za obućom, jer su prodavnice pune robe. Pored toga, problem je i što je Evropska unija potpisala ugovor sa Indijom, zemljom u kojoj je cijena rada tri puta manja nego u Republici Srpskoj i u kojoj Vlada Indije plaća transport robe do Evrope.

“”Temu” će nam uništiti proizvodnju:

I na sve to pojavila se i ta kineska internet platforma za prodaju pod nazivom “Temu”, gdje se prodaju cipele po pet maraka, koje dobijete u najlonskoj kesi, i koje vam dođu na kućni prag sa plaćenom poštarinom, bez deklaracije, etikete, kutije, i to naše društvo na žalost toleriše. Kad sam zamolio ministra na nivou BiH da Savjet ministara učini nešto da zaštiti domaću proizvodnju, dobio sam odgovor da nije u redu da njih pojedince zavađam sa Kinom, jer su oni kao Bogom dani. E baš zato mislim da je taj “Temu” posljednji ekser na mrtvački sanduk za industriju obuće i tekstila, a i za mnoge druge grane industrije kod nas”, istakao je Umičević. On je precizirao da je zbog toga BiH prošle godine izgubila oko 300 miliona KM poreza i carina, te je dodao da taj podatak predstavnicima institucija očigledno ništa ne znači.

“Tako da ja koji sam iscjedio iz kamena vodu da spasim ovu jednu od rijetkih fabrika koje su ostale iz bivše Jugoslavije sa ovakvim brojem radnika, i koja nikome nije dužna ni fening, u kojoj nikad plata ni porezi i doprinosi za 22 godine nisu zakasnili ni dan, došao sam u situaciju da mi se polako otima, jer sve gubi smisao”, poručio je Umičević i naglasio da je veliki problem i u činjenici da gotovo da i nema interesa djece za zanate, jer je kod nas nametnuta ta neka priča da je danas sramota biti radnik. Međutim, Umičević je dodao da privatni fakulteti u Banjaluci rade i subotom i nedjeljom, te da je za njega bilo veoma čudno kada je video kako skupa i moćna auta voze student tih fakulteta.

“Baš pored naše fabrike ima privatni fakultet i kada vidim kakva auta voze ti studenti, pitam se što uopšte studiraju kada takva auta voze”, dodao je Umičević. S tim u vezi, Umičević je istakao da na tržištu nema radnika u ponudi, ali je i naveo da je prvo pitanje radnika koji dođe na razgovor za posao u “Bemi”, kolika je plata.

“A ja ga onda pitam šta znaš raditi, on kaže ne znam ništa, a ima osnovnu školu i pita kolika je plata. Ljudi moraju shvatiti da se u realnom sektoru plata zarađuje, a ne dobija se kao u administraciji. Mi u “Bemi” idemo dan po dan, svaki dan neko dođe, neko da otkaz, ali ono što je primjetno je da niko ne poštuje ni otkazni rok, već samo jave da neće dolaziti više. Imajući sve to u vidu ja od ove godine ne očekujem ništa, a ono što znam je da ću dati sve od sebe da sačuvam radna mjesta u “Bemi”. Iako su za 25 odsto smanjene narudžbe, mi nikome nismo dali otkaz. Nisam za to da zapošljavam Nepalce i Indijce, i boriću se protiv toga koliko god budem mogao. Ipak, godine nose svoje i već polako osjećam zasićenost, a kako i ne bi kada 52 godine radim u ovoj fabrici, u kojoj sam rukovodilac tri decenije i kao rukovodilac nisam nikome ostao dužan ništa”, naveo je prvi čovjek “Beme”, tvornice koja je prije nekoliko godina uz veliki angažman i upornost Umičevića pokrenula domaću proizvodnju i koja u Banjaluci ima svoje dvije prodavnice u kojima građani mogu priuštiti izuzetno kvalitetnu obuću po najpovoljnijim cijenama, što je za svaku pohvalu.

Nedostaje podrška institucija:

Kada je u pitanju odnos Vlade Republike Srpske prema realnom sektoru, Umičević je istakao da nije zadovoljan, te napomenuo da obućarska industrija ima neke povlastice u odnosu na druge, ali da su te povlastice već prevaziđene.

“Od institucija ne očekujem neku veliku pomoć. Šta da očekujem, ako su propale sve velike nekadašnje banjalučke tvornice, od kojih radi samo “Bema” koja zaradi godišnje desetak odsto budžeta Grada Banjaluke, a od tog grada nemamo nikakvu podršku, već samo opstrukcije i podmetanja. Zato i naglašavam da ne očekujem ništa u narednom periodu, posebno neku pomoć grada ili viših institucija. Biće što biti mora”, poručio je Umičević koji je na čelu “Beme” od njenog osnivanja i sa kojom je prošao put od samih početaka do velikih poslovnih uspjeha, prevazišao nalete nekoliko ekonomskih kriza i bočnih udara, i izborio se za to da je “Bema” danas prepoznata kao uspješna fabrika i pouzdan poslovni partner i poslodavac.

Govoreći o podršci institucija privredi, on je naveo da su podsticaji koje raspisuje Vlada RS napisani tako da za njih kao veliku tvornicu nisu interesantni, pa se za njih i ne prijavljuju.

“Izgleda da te propise o podsticajima pišu neki sa tim diplomama privatnih fakulteta i neki koji imaju interesa da napišu uslove za dobijanje podsticaja, koji su i više nego smješni. Međutim, uslovi koji su propisani za podsticaje svakako nisu smješni i imaju smisla za one koji su ih pisali”, istakao je Umičević. Pored toga, naveo je i da je Grad Banjaluka nedavno raspisao javni poziv za dodjelu subvencija poslovnim subjektima za 2026. godinu, a u kojem su, kako je upozorio, kriteriijumi postavljeni tako da diskriminušu srednja preduzeća.

“Navodi se da pravo na subvenciju mogu ostvariti poslovni subjekti, koji na dan raspisivanja javnog poziva imaju najmanje dva, a najviše 49 zaposlenih sa punim radnim vremenom, uključujući i vlasnika, ako se radi o samostalnom preduzetniku. Smatram da to nije korektno, jer se to radilo ciljano, da se preduzećima sa više od 49 radnika onemogući prijava na javni poziv”, rekao je Umičević, i dodao da su na ovaj način srednja preduzeća sa više od 49 radnika diksriminisana i oduzeto im je pravo da dobiju subvenciju.

“Sve je to došlo u taj naš Prvi maj, taj praznik rada, to jest ne rada. Glavna vijest na medijima su neradni dana oko prvog maja. A mi smo jedini u svijetu koji Prvi maj slavimo dva dana. Još po mnogo čemu smo mi čudan narod. Evo na primjer, cijena računa za telefon, internet i tv je za 50 odsto veća od iznosa računa za vodu, struju i odvoz smeća zajedno. I nikome nije skup telefon, internet i tv, i niko se na to ne žali niti se toga odriče”, kazao je Umičević i naveo da kod nas dosta ljudi još uvijek živi od dijaspore koja godišnje u BiH unese oko devet milijardi evra, što ima veliki uticaj na inflaciju i rast cijena u BiH.

Što se tiče cjelokupne industrije obuće i tekstila u u Republici Srpskoj, Umičević je rekao da ta industrija zapošljava oko 14.000 radnika, i da godišnje ostvari oko 450 miliona evra izvoza, na šivaćoj igli, što svakako nije malo.

“Bojim se da se naša tekstilna industrija već počela gasiti i to daleko brže od obućarske industrije.

Gašenjem ove industrije država će ostati bez velikog priliva deviza, a izazvaće i velike socijalne probleme jer bi u takvom scenariju, ne daj Bože, hiljade ljudi ostalo bez posla. Sve u svemu, što se nas iz obućarske industrije tiče, povodom Međunarodnog praznika rada možemo da kažemo samo dvije riječi: Jad i čemer!”, dodao je Umičević, koji je nadaleko poznat kao neumorni borac za svoje radnike, za spas proizvodnje, za “Bemu”, za nova radna mjesta, svoj grad i za što bolje uslove života svojih sugrađana u gradu na Vrbasu, zbog čega i jeste jedan od naših najuspješnijih privrednika, i zbog čega i jeste dobio ogromnu podršku svojih sugrađana u pet izbornih ciklusa da ih predstavlja u gradskoj skupštini. Jer, jedan je Marinko, i veoma je rijetko sresti čovjeka koji je kao on iza sebe ostavio više od pet decenija rada u privredi i koji radi i dan danas, sa upornošću, voljom i željom da se fabrika održi i da se sačuvaju radna mjesta, što je za svaku pohvalu.

N.Sp.